Što je povijest

Povijest je znanost koja se bavi istraživanjem i proučavanjem prošlosti. Povijest proučava društvo, politiku, kulturu, ekonomiju, umjetnost i druge aspekte ljudske djelatnosti u prošlosti. To je dinamičan proces koji obuhvaća razna područja znanosti i interdisciplinarno je usmjeren prema razumijevanju kako su se događaji i okolnosti razvijali u određenom vremenu.

Povijest je znanost koja se bavi istraživanjem prošlosti. Ona proučava istorijske događaje, ljude, društva, kulture i politike. Također se bavi studiranjem dokumenata, slika i artefakata kako bi se bolje razumjela prošlost. Povijesne istraživanja mogu biti usmjeravana na određenu temu ili mogu biti općenite prirode. Povjesničari koriste niz tehnika da bi došli do informacija o prošlosti, uključujući provjeravanje izvora i analizu materijala. Rezultati istraživanja povijesti često se upotrebljavaju za proučavanje sadašnjosti i oblikovanje budućnosti.

Povijest

Povijest je znanost o svijetu i ljudima u njemu. Proučava se kako su ljudi živjeli, što su radili i kako je društvo evoluiralo do danas. Povijest se bavi počecima čovječanstva, događajima u različitim vremenskim periodima i kulturama. Proučavanje povijesti omogućava nam da shvatimo kako je društvo postalo ono što jest danas.

Korijeni povijesti

Korijeni povijesti sežu u davnu prošlost, još od vremena prvih ljudskih civilizacija. Ljudi su počeli zapisivati ​​događaje oko sebe još od starog Egipta i Mezopotamije. Zatim su Grci doprinijeli razvoju istraživanja povijesti svojim djelima poznatih historičara poput Herodota ili Tucida. U srednjem vijeku crkva je postala glavni promotor istraživanja povijesnih događaja, a posebno onih vezanih uz religiozne teme.

Doba prosvjetiteljstva

Doba prosvjetiteljstva je doba u kojem je bilo posebno mnogo istraživačkih napora usmjerenih prema proučavanju povijesnih događaja. To je bilo razdoblje privlačenja intelektualaca iz cijelog svijeta, od Francuske revolucije pa sve do 19. stoljeća. U tom periodu, ljudska intelektualna misao napredovala je unaprijed s mnogo novih tehnika i metoda za istraživanje prošlosti.

Moderna povijesna znanost

U 20. stoljeću moderna znanost o prošlosti postala je akademska disciplina koja se temelji na poduzećima poput arheologija, epigrafija (istraživanje stare grafike) i paleontologija (proučavanje fosila). Na taj način su postale moguće nove metode istraživanja koje su omogućile da se otkriju novi aspekti prošlosti – ne samo događaji već i druge elemente poput ekonomija, umjetnosti ili običaja – te na taj način stvoriti potpuniji obrazac prošlosti.

Kronološki oblik pisanja povijesti

Kronološki oblik pisanja povijesti naglašava vremensku usmjerenost događaja u prošlosti. To se bazira na redoslijedu događaja, a ne na tematskoj strukturi. Kronološka perspektiva često se koristi za prikazivanje šire slike okolnosti u kojima su se događaji desili. To omogućuje čitateljima da razumiju kako se jedan događaj odvio iz drugog. Kronološki oblik pisanja uključuje upotrebu datuma za označavanje vremena i mjesta događaja. Ovi podaci mogu biti smješteni na početak svakog odjeljka, što će olakšati čitatelju da shvati okolnosti u kojima je bio događaj.

Tematski oblik pisanja povijesti

Tematski oblik piše o temama i fokusira se na jednu određenu temu koja je isprepletena s različitim vremenskim razdobljima, pažljivo prateći trendove i promjene tijekom vremena. Primjerice, istraživanje politike jedne države može biti temeljen na promjenama određenih politika i stavova kroz generacije ili desetljeća. Ovim pristupom omogućava se unutarnji pregled teme bez puno ometanja drugih faktora izvan njenog područja interesa.

Ideološki oblici pisanja povijesti

Ideološki oblici pišu o povijesnim pitanjima s ideološke perspektive, bilo to liberalno, socijalističko ili neokonzervativno. Ovaj pristup je manje zainteresiran za objektivnost i više sklon predstaviti jednu stranu priče – ono što autor smatra da je ispravno ili opravdano. Ideološke perspektive mogu biti dekonstruirane kako bi se dobila bolji uvid u problem i stvorio okvir za raspravu o njemu s više strana gledanja.

Tradicionalna historiografija

Tradicionalna historiografija počinje sa pojavom pisanja zapisa u srednjem vijeku. U to vrijeme, povijest je bila uglavnom zabilježena kao biografija vladara ili događaji vezani za njihove vladavine. Uglavnom su se pišući zapisi ograničili na obiteljska plemena, ratove i političke događaje. Ova se forma historiografije razvila uz podršku Crkve, koja je tada imala veliki utjecaj na društvo.

U srednjem vijeku, većina povijesnih djela bila je napisana na latinskom jeziku, što je doprinijelo formiranju tradicionalne historiografije. Povijesnici su se uglavnom fokusirali na propitivanje političkih događaja i akcija koje su uticale na uspon i pad različitih društava. Također su se bavili istraživanjem i analizom tradicionalnih oblika društva, poput feudalnog držanja i feudalnih obrazaca.

Historičari su također pažljivo pratili izvore koji se odnose na politiku, religiju i ekonomiju, kako bi shvatili kako su oni uticali na razvoj društva. Također su proučavali i druga područja koja bi mogla biti relevantna za razumijevanje ranog društva. To uključuje istraživanje obrazovanja, umjetnosti i društvenih mreža, a posebno je važno promatrati arheološka nalazišta koja mogu datirati daleko unatrag u prošlost.

Tradicionalnu historiografiju ne smatraju svi modernim povjesničarima prihvatljivom jer ne osigurava da će istraživanje biti potpuno objektivno. Međutim, ona još uvijek ima važnu ulogu u modernoj historiji jer daje strukturu za razumijevanje prošlosti te omogućava da se postave pitanja koja bi inače ostala neodgovorena.

Suvremena historiografija

Suvremena historiografija je znanost o prošlosti koja se temelji na metodama istraživanja i zapisima o događajima iz prošlosti. Njegov cilj je proučavanje događaja, trendova i ljudi iz prošlosti te njihovih učinaka na sadašnjost. Historiografija obuhvaća različite oblike istraživanja uključujući arheologiju, historijsku geografiju, kulturnu povijest, društvene studije i etnografiju. U suvremenoj historiografiji se također fokusira na interpretaciju podataka kako bi se dala smislena slika o prošlosti.

Suvremena historija se bavi analizom podataka iz različitih izvora i uspoređivanjem ih sa znanstvenim istraživanjima koja su već provedena u vezi s određenim događajem. To omogućava da se stekne širi pregled pojava u prošlosti ili čak da se dobije novo razumijevanje određenih događaja. Suvremena historiografija također promatra povijest kroz prizmu politike i društva, a ne samo kroz vidik geografskih granica.

U suvremenoj historiji postoji tendencija da se istraživanje posvećuje širim temama poput identiteta, rodnih odnosa, klasnih razlika itd., Umjesto da se fokusira samo na poznate pojedince ili velike bitke. Također ima tendenciju da se istraživačka pažnja usmjerava na manje poznate ili potpuno zaboravljene epizode povijesnih događaja te naglašavaju važnost lokalnih tradicija i povijesnih ličnosti manje vidljive u standardno prihvaćenim narativima o prošlosti.

Metode proučavanja povijesti

Proučavanjem povijesti može se razumjeti sadašnjost i razviti vizija za budućnost. Postoje mnogi načini na koje se može pristupiti istraživanju istine o prošlim događajima. Ovisno o vrsti historijskog istraživanja, postoje određene metode kojima se ono provodi. Primjerice, ako je zadatak proučiti događaj u prošlosti, istraživač može koristiti izvore poput arhivskih dokumenata i razgovarati s ljudima koji su bili uključeni u taj događaj ili koji su ga dobro poznavali.

Metoda strukturalne analize je vrlo korisna za proučavanje i analizu historijskih dokumenata. Ona usredotočuje pažnju na detalje teksta, oblikuje tekst u logički redoslijed i omogućava da se shvati smisao toga što je napisano. Neki drugi načini istraživanja uključuju metodološke studije, društveno-ekonomsku analizu, fokusne grupe i intervjue.

Kritika izvora je još jedna metoda koja se često koristi prilikom proučavanja historijskih događaja. To podrazumijeva provjeru vjerodostojnosti informacija koje su navedene u izvorima. Ova metoda omogućava da se utvrde tačnost i vjerodostojnost izvora te da se procjenjuje njihovo značenje za određenu temu.

Metode poput dijeljenja informacija i primanja informacija mogu biti od velike pomoći prilikom pronalaženja informacija o prošlim događajima ili pojavama. Dijeljenje informacija podrazumijeva dijeljenje relevantnih podataka s drugim ljudima ili organizacijama, dok primanje informacija podrazumijeva prikupljanje novih informacija od drugih ljudi i organizacija putem web stranica, knjiga itd.

Istraživačka metoda također igra važnu ulogu prilikom proučavanja historijskih događaja. Ova metoda uključuje čitanje knjiga, razgovaranje sa stručnjacima, posebno terensko istraživanje te provjeru dokaza da bi se potvrdila istinita priroda dotične teme ili događaja.