Što je prvi hrvatski rječnik je prvi službeni rječnik hrvatskog jezika koji je objavio sveučilišni profesor Filip Šubarić u Zagrebu 1818. godine. Riječnik sadrži više od 25 tisuća riječi i naziva se “Rječnik hrvatskih, dalmatinskih, slavonoskih i ilirskih riječi.” Riječnik je sastavljen od latinskih izvora, ali uključuje i veliki broj narodnih izraza. Njegova je vrijednost danas ogromna jer otkriva bogatstvo jezika naših predaka.
Prvi hrvatski rječnik bio je Ilirik Antuna Dalmatina, objavljen 1595. godine u Zadru. Sadržavao je oko 11.000 riječi i izraza te je postao temeljem za nacionalnu standardizaciju hrvatskog jezika. Rječnik je obrađivao pravila gramatike i pravopisa, a također je sadržavao i primjere iz biblije, pjesama i usmenih predaja.
Sadržaj
Povijest hrvatskog rječnika
Riječnik je sastavljen od pojmova koji se odnose na jezik i obično se sastoji od jedinstvenih riječi ili značenja. U hrvatskom jeziku postoje dva najstarija rječnika, prvi je Rječnik Glagoljaša, a drugi je Rječnik Bartola Kašića. Rječnik Glagoljaša iz 1595. godine predstavlja prvi pisani dokument u hrvatskom jeziku i prvi je rječnik koji sadržava veliki broj hrvatskih riječi. No, vrijeme i promjene u jeziku su napravile da ovaj rjenik postane neupotrebljiv.
Rječnik Bartola Kašića iz 1604. godine predstavlja drugi značajan pisani dokument u hrvatskom jeziku, jer sadrži preko 10 000 pojmova. Ove je riječi često rađao uglavnom na temelju narodnog govora ili književne proze. U tom se smislu može reći da je ovo prvi sistematični pokušaj popisa svih važnih riječi u hrvatskoj književnosti do tog vremena.
U 19. stoljeću započelo se kompiliranje velikog broja novih razliksih hrvatskih rijećnika, posebno tzv “filološke” verzije napravljene prema gramatickim pravilima starog slavenskog jezika. Među najpoznatijim primjerima su: “Radoslav Aksamitov rjenik” iz 1856., “Franjo Raićevaćev Rjenik” iz 1884., te “Bogoslovski Rjenik” kojeg su priredili Frano Ivekovać i Ivan Merza iz 1890.-1892. godine.
U 20. stoljeću, bitno je spomenuti veliki trud Stanka Vraza (1833-1914) na popisu 50 000 pojmova kojim se sastoji njegov Rjenik ilirskih naroda (1886-1890). U tom periodu objavljen je i prvi moderniji hrvatski enciklopedički leksikon „Croatia Lexicon” (1934). Nakon Drugog svjetskog rata objavljen je „Hrvatski enciklopedički leksikon” (1959-1973), a nakon toga „Novo Leksikon Hrvati” (1990-1998). S obzirom na činjenicu da je hrvatski standardni jezik postao manji i drukciji u usporedbi sa starijim verzijama, potrebno ga je redovito obnavljanati te su tako u 21. stoljeću objavljeni “Hrćanski Rjenik” (2008.) te “Novi Hrvati Rjenik” (2014.).
Trenutno postoje dva glavna leksićka djela: „Hrvati Rjenik” (2007) i „Rjinici Hrvati Klasiȍari” (2013), a moderna elektronička verzija Hrvati Leksičke Baze podataka omogućava brzo traženje pojam pojam u bilo kojem dijasporici kojojske dijasporici pripadaju govorci ovoga narodnoga jezika.
Počeci hrvatske književnosti
Hrvatska književnost ima bogatu i raznovrsnu povijest koja seže u srednji vijek. U 11. i 12. stoljeću, hrvatska književnost počela se javljati u formi spisa i pjesama koje su bile uglavnom religiozne naravi. Sljedećih stoljeća, djela su bila vezana za političku situaciju u Hrvatskoj, postajući sve više nacionalno orijentirana.
U 15. i 16. stoljeću, turske invazije gurnule su hrvatsku književnost u potpuno novo područje – epske narodne pjesme koje su prenosili usmenim tradicijama. U to je vrijeme nastala poznata epika poput «Smrt Smail-age Čengića», «Banović Strahinja» i «Marko Kraljević» koja je opisivala ratove protiv Turaka i slavila junake koji su branili Hrvatstvo od invazija.
Krajem 18. stoljeća, došlo je do prekretnice u razvoju hrvatske književnosti s početkom romantizma koji je stvorio temelje za modernu hrvatsku književnost koja danas postoji. To je dovelo do jake potrage za nacionalnom identitetom i pojava velikih imena poput Ljudevita Gaja, Augusta Šenoe i Ivana Mažuranića koji su pomogli da se razvije moderan oblik narodne poezije u Hrvatskoj. Nastala je nova škola narodne poezije (Nova pokret) koja je aktivno istraživala narodnu baštinu te otvarala vrata za nove ideje u modernoj literaturi Hrvatske.
Utjecaj latinske književnosti na hrvatski jezik
Hrvatski jezik je uvelike utjecao na latinsku književnost, kako u modernom tako i u starom vijeku. Zbog svog bogatog i raznolikog jezika, hrvatski je postao izvor inspiracije za mnoge pisce i pjesnike širom Europe. U srednjem vijeku, hrvatska književnost je posebno uticala na talijansku, španjolsku i portugalsku književnost. Mnogi talijanski pisci su se služili hrvatskim jezikom da bi dopunili svoje djela. U mnogim slučajevima, originalni hrvatski tekst je preveden na latinski ili neki drugi europski jezik.
Utjecaji su se odrazili i na razvoj same strukture latinskog jezika, koji je u tom periodu bio veoma raznovrstan. Brojna značenja riječi su se proširila preko granica svih naroda Europe. Također, mnoge fraze i riječi koje su tada bile poznate samo Hrvatima postali su dio općeg europskog govornog područja. Primjerice, izraz “svišta Danica” (što znači “od ranoga jutra”) postao je popularan u cijeloj Europi.
Uz to, utjecaj latinskog jezika na hrvatski ima dugu tradiciju koja datira još od antike. Latinski je bio prvi službeni jezik u Dalmaciji tijekom Rimskog carstva te se često isticalo nad drugim dijalektima koji su se tada govorili na tom području. U poznom srednjem vijeku, većina književnih djela bila su napisana na latinskom jeziku – naročito crkvena djela koja su bila veoma važna za Hrve u to vrijeme – pa stoga nema sumnje da je ovaj uticaj trajan do danas.
Konačno, veliki broj stranih riječi danas prisutan u hrvatskom govoru također potvrđuje da je uticaj latinskog obilovan cijelo ovo vrijeme. Mnogi od ovih stranih izraza pripadaju onim dijelovima europskog govornog područja koje također imaju bliski odnos s latinskim – poput nemačkog i francuskog – što potvrđuje duboku vezu između ove dvije grupe jezika koja traje još od antičkih vremena.
S obzirom na navedene činjenice, postalo je očigledno da je uticaj latinske književnosti neprocjenljiv za razvoj hrvatskoga jezika tokom istorijskoga perioda – bez obzira da li se radi o modernoj ili staroj književnosti – te da će ova veza ostati dugo poznata još dugo vremena unazad..
Kratak pregled razvoja hrvatskog jezika
Hrvatski jezik je razvijen iz staroslavenskog i postao je zaseban jezik u Europi. U srednjem vijeku hrvatski jezik je bio poznat kao ilirski jezik. Također su se tada pojavile prve književne djela na tom jeziku, pa se tako smatra da je hrvatski započeo svoju pisanu povijest u 12. stoljeću. Srednji hrvatski se smatra najstarijim oblikom standardiziranog hrvatskog, a nastao je tijekom 14. i 15. stoljeća.
U 16. stoljeću dolazi do razdoblja renesanse, što je imalo značajan utjecaj na razvoj književnosti i hrvatskog jezika. To je bilo vrijeme u kojem su se počele pojavljivati prve gramatičke knjige i rječnici koji su bili isključivo napisani na hrvatskom jeziku. Također, u to vrijeme dolazi do razdoblja prosvjetiteljske literatura koja će imati veliki utjecaj na razvoj književnosti i hrvatskog jezika.
U 19. stoljeću dolazi do još većeg napretka u području književnosti, a posebno u području standardizacije i pravila pisanja hrvatskog jezika. U to vrijeme se počinju koristiti novi oblici gramatike, leksika te su počeli biti prevladavati novi izrazi i dijalekti za opisivanje svakodnevice te modernih tema u književnosti i govoru naroda.
U 20. stoljeću moderna lingvistika odigrala je veliku ulogu u postojanju današnje čiste forme hrvatskoga jezika, posebice onoga usmjeravanog prema standardnom govoru naroda Hrvati koji žive danas u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te dijaspori širom svijeta. To je omogućilo da se sadašnji govor mnoge generacija može usporediti sa starim dokumentima te da se saznaje puno više o tome kako je hrvatski razvijen od staroslavenskoga do onoga što ga čini sadašnjošću.
Današnje akademsko proučavanje hrvatskoga jezika dodatno doprinosi nastojanju da se održava čist formulacija koja bi omogućila lakše shvaćanje međusobnih odnosa između govana naroda te osiguralo budućim generacijama isti standard uspoređivosti s prošlim povijestima izgradenim putem staroslavenskoga jezika te saznanja o nastanku moderne forme hrvatskoga kojeg upotrebljava većina današnjih Hrvati diljem svijeta..
Značaj prvoga hrvatskog rječnika
Prvi hrvatski rječnik odraz je povijesti i kulture Hrvata. Najstarija poznata verzija tog rječnika je „Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika“, napisan od strane Vuka Stefanovića Karadžića 1818. godine. Ovim djelom, Vuk je postavio temelj za modernu hrvatsku književnost i jezik te je znatno pridonio nacionalnom identitetu. S obzirom na to da se tadašnji jezik nazivao „srpski“, ovo djelo je bilo posebno važno za promicanje hrvatske jezične kulture.
Rječnik Vuka Karadžića sadržavao je preko 70 000 riječi u obliku sakupljenih narodnih pripovijedanja, prijevoda i pjesama, što je ostalo u sjećanju stoljećima te su mnogi autori koristili taj izvor kako bi stvorili nove spise ili preuredili stare. Također, njegovo djelo dalo je utemeljenje mnogim književnicima za pisanje svojih radova na čistom hrvatskom jeziku bez upotrebe stranih riječi.
Radi se o vrijednom djelu koje bi trebalo biti cijenjeno i poštovano u modernim danima jer predstavlja temelj moderne hrvatske književnosti. Iako su se od tada pojavila nova saznanja o jeziku, ono što je Vuk stvorio još uvijek ima veliki značaj za one koji žele naučiti više o povijesti i tradiciji Hrvata te nacionalnom identitetu.
0 Comments